субота, 19. март 2011.

Bela vrana, zuti grob

Kladim se da niste znali koliko zvukova je vasa garderoba u stanju da proizvede sve dok ...
Kako sam ja saznala da mi skripi patika, da na farmerkama imam 'malo metalno nesto' sto udara o 'malo metalno nesto' na mojoj jakni, da je privezak koji nosim na torbi vrlo talentovan i da ume da zvecka na najrazlicitije nacine?
Kada ste 'ja' onda kasnite, a kada kasnite onda zurite, a kada zurite nadate se precici kojom cete brze stici tamo gde ste trebali da budete pre 15'. Ako vec niste zaboravili da ste 'ja' onda znate da ja u teoriji mislim kako su groblja danju vrlo lepa i mirna mesta. Takodje znate da je Poe moj omiljeni ljubavni pesnik i da volim kako na tmurnom nebu izgleda jato vrana. Doduse, malo manje volim blato i gliste ali groblje koje meni glumi precicu je igrom slucaja katolicko (bar mislim da jeste) pa je cela situacija sa blatom malo manje traumaticna nego sto sam ja na to navikala.
Prolazim kroz crnu kapiju od kovanog gvozdja i brzim korakom koracam po zutoj kaldrmi. Kaldrma je klizava jer pada kisa. Na neki nacin se osecam kao Doroti jer imam crveni kisobran, duva neki cudan vetar, vrana mi leti oko glave... Ah, moje asocijacije.
Prvih sto metara sam smisljala izgovor za svoje kasnjenje, nakon cega je pocelo da se desava nesto cudno.
Bi mi neprijatno sto koracam tako uzurbano kroz groblje te usporih, medjutim kada sam primetila da neko ide iza mene mi bi neprijatno sto neko ide iza mene te ubrzah. Toliko sam brzo koracala po mokroj kaldrmi da mi je patika proskripala. Tako smo ja i moja skripeca patika nastavile da koracamo dalje. Prestala sam da primecujem osobu iza sebe i shvatila kako mi jedna osoba ide u susret.
"Jao, otkud ovi ljudi, zar nisam samo mogla sama na miru da prodjem ovuda?"- pomislih sad vec pomalo nervozno. Zatim se ugrizoh za usnu misleci: "Zar zaista zelim da budem sama na groblju?" Da, zaista zelim da budem sama na groblju jer onaj covek koji ide prema meni ne izgleda kao da samo prolazi tuda jer veoma polako koraca uredno kisnuci. Obilazi me jeza od ljudi koji gamizu ovuda a ne od grobova, jer, sam poprilicno sigurna da oni nece nikuda i da njih zaista nije briga koliko bi sotona uzivala u mojoj krvi. Ok, ovo poslednje nema nikakve veze sa mojim stavovima.
Note to self: ne idi na groblje odmah nakon referata o crnoj ruzi!
Dok je vrlo moderno obucen, pokisao, ali moderno obucen mladic prolazio kraj mene i gledao me iznad svojih trendi crvanih naocara kao da je neko usporio vreme da ne kazem zaustavio, meni se ucinilo da cujem stari bakin sat kako otkucava ponoc. Verovatno vam je do sada jasno da je to ustvari bilo ono 'malo metalno nesto' sto pokusava da iskomunicira sa drugim 'malim metalnim necim'.
Prolazim pored porodicne grobnice i primecujem vrlo lepo prirodno cvece u vazi, prilazim uzimam jedan i nastavljam dalje. Zatim se vracam, neosnovano besna na sebe vracam cvet u vazu i odlazim. Za mnom su promukli preci necije porodice proklinjali moju nevaspitanost sve dok nisam skinula privezak sa tasne.
Konacno, vidim izlaz i iz groblja a ujedno i iz sad vec svog mentalnog pakla. Izlazim naplje, pogled mi pada na grafit "welcome".
Ne, necu vise koristiti groblje kao precicu. Ne, groblje nije mirno i divno mesto za bezbriznu setnju.
Da, groblje je odlicno mesto za preispitivanje stavova i osecanja ka raznim pitanjima kao sto su da li sam ja neko ko se vise plasi zena ili muskaraca koji se setaju po groblju u sred bela dana, da li sam ja neko ko misli da je jedina osoba koja groblje koristi prosto kao precicu, da li sam ja neko ko postuje uverenja mrtvih, da li sam ja neko ko treba da prestane da kasni ili sam ja mozda neko ko jednostavno ima previse misli?

A vi? Da li vama skripi patika?


петак, 11. март 2011.

Kad mržnja odluči da jednostavno ode...

-Zašto si tako neprijatna prema njemu?
-Nije me briga za njega.

"Nije me briga za njih, zato sam jednostavno prijatan.", čula sam sad već davno od čoveka čije mišljenje poprilično cenim. Dugo sam razmišljala o tom konceptu ali nikako nisam mogla da ga usvojim.

Gledam je. Njenu malu, mrsavu sasušenu figuru. Pratim njenu dugu crnu kosu na vetru. Izmičem se pred njenim rečima koje su neumoljivo pržile...sve. Čini mi se bez izuzetka. Nikada je nisam volela, nikada se nisam divila ni jednom delu njene ličnosti, čak sam često pomišljala da je izuzetno slaba. Zbog svega navedenog nisam očekivala da bi mi njena pojava mogla smetati, trebala sam ostati potpuno ravnodušna. Ali nisam. Netrpeljivost ka njenom bivstvovanju na ovom tlu je rasla.
Sedi preko puta mene. Drži se na samo njoj poznatoj visini. Gleda me svojim praznim mutnim očima. Izgovara ledeno hladno najobičnije reči kao da bi se sama mogla opeći na njih ili bi je možda spalio moj odgovor?
Počeh se grohotom smejati. Bi mi smešna njena distanca, jer znam da od moje ne može biti veća. Takodje znam da i kada ne stojim na merdevinama moj zid niko ne može proći. Bi mi smešan hladan pogled od kog se grcila sva u svojoj stolici, jer ništa joj manje nije neprijatno nego što je meni ali sam kadra skloniti masku. Bi mi smešto njeno isticanje sopstvene važnosti jer mi je dobro poznato da nijedan čovek koji vredi ne nosi tu etiketu sa sobom. Bi mi smešna njena ljubav ka misteriji jer ništa ona nije veća što svoju ličnost drži u kavezu. Bi mi smešan pobednički osmeh njen kada je saslušala moje reči ne znajući da ama baš ništa ne znače.

Bi mi smešna ona sama.

Dosadno mi je. Udišem duboko gusti dim i u jednom izdahu osetih kako je sve što sam ka njoj osećala, nestalo.