четвртак, 9. децембар 2010.

Ideal srece i kako mu pobeci

Mala kuca u uskoj mirnoj ulici, negde, u nekom selu nedaleko od Novog Sada. Sedim u zatvorenoj kuhinji, migoljim prstima ne bi li ih odledila od smrzotine koja vlada napolju a vec jedva disem od vlaznog vazduha I teskog mirisa starih budjavih zidova. Samo kuhinja se greje, nisam htela ni patike da ostavim u onom pakleno hladnom hodniku. Ja volim svoje patike.  Na sporetu u najvecem loncu koji sam ikad videla prokuvava  tuce staklenih bocica, cucli, kasicica I nekih nepoznatih mi bebi drangulija. Kauc prenatrpan benkicama, malenim pantalonama,  pelenama I blistavo belom  gazom  koju sam presavijala sedeci na rukohvatu. Meni je ovo dosadno, brojim koliko mama, vase dete I tome slicnih casopisa je razbacano po kuhinjskom stolu.  Mozda ima 23 komada. Ona polako podize svoj stomak a zatim za njim I sama ustaje I ide da proveri svoj profil na faceu.
-Hajde da mi pomognes da sklopim krevetac?
-Hajde, odgovaram joj a u mislima mi je da cu lakse da joj izracunam kakvih ociju ce biti klinac nego sto cu da zasrafim dve daske.
Koja od nas dve zivi u fikciji? (Ako zanemarimo pretpostavku da mi ne postojimo I da smo plod svoje maste.)
Ona, koja ce za par nedelja spavati sa bebom u narucju, u svojoj kuci, kraj svog supruga ili ja ,koja cu spavati na promaji nad knjigom iz biologije?
Tog jutra ja cu ustati proklinjuci promaju ali cu sa osmehom gledati svoj odraz u ogledalu. I bicu srecna. Opet, da li je zaista moguce ziveti drugacije I zaobici nametnuti ideal srece?

Нема коментара:

Постави коментар